Suznana Jovanović, sa instagram profila @dezurniasistent, edukatorka je za javni nastup. U današnje vreme, potreba za ovom veštinom je sve veća, a Suzana je bila baš onaj primer „tremaroša“ koji se zablokira pred publikom. Međutim, suočila se sa svojim strahom i danas podučava mlade ljude ovom veštinom. Pored svog online mentorskog programa „Kaži jasno“, autorka je i društvene igre „Ma, šta kažeš“, na temu javnog nastupa, piše kreativne tekstove i obožava da vreme provodi sa svoja dva zlatna retrivera. Ono što je nama bilo prezanimljivo u vezi sa Suzanom je da i pored jednog specifičnog ograničenja ona uspešno i bez trunke treme javno nastupa. U nastavku intervjua upoznajemo ovu mladu damu.

Ko je Suzana i zbog čega si odlučila da se baviš edukacijom?
Od biografskih podataka i taksativno navedenih informacija: rođena sam u Beogradu, 9. septembra 1993. godine. 😀 ako nekog zanima ona Devica koja voli strukturu i ne voli previše neplanirane stvari. 😀
Nije mi više glupo da pričam ili pišem o sebi, ali istakla bih da sam ja samo jedna normalna devojka za koju ljudi kažu da je profesionalna ali ima prijateljski pristup. Na fakultetu me je koleginica nazvala Rezervnim a ne Dežurnim asistentom a eto takva ‘greška’ me je odvela do edukatora (za javni nastup). Pamtim prvo predavanje i prvi honorar, sala nije bila skroz puna a ipak, dobila sam odlične povratne reakcije i to me je podstaklo da samo nastavim dalje. Danas imam onlajn mentorski program, autor sam prve društvene igre (u Srbiji, za svet nisam sigurna) na temu javnog nastupa Ma, šta kažeš? čiji je cilj da se smanji upotreba poštapalica u govoru a poveća koncentracija prilikom svake vrste javnog nastupa. Mnooogo volim da pišem kreativne tekstove, da vreme provodim sa moja dva zlatna retrivera Rokijem i Lolom. Ne volim nešto izlaske i bučna mesta a ljudi se iznenade kada kažem da volim da gledam npr. seriju „Kamiondžije“ i sve iz ex-yu kinematografije.
Zašto javni nastup?
Kod mene je to išlo od mržnje do ljubavi. Poželela sam da tu svoju nesigurnost promenim i budem otvorena, slobodna u komunikaciji ali nisam znala kako – dok nisam saznala za kurs javnog nastupa. Mentorka, glumica a pre svega čovek, osoba koja mi je pružila ruku i smernice kako da ono čuveno „Šta ako?“ zamenim sa jasnoćom i samo pozitivnom tremom koja me podstiče. To je bila mešavina sastojka za jedan zdrav obrok i pripremu za oblast koju obožavam! I dalje mi je neverovatno, u pozitivnom smislu, kako se bavim javnim nastupom od kog sam bežala. Trik je u upoznavanju, pružanju šanse za lepom promenom.
Onda sam shvatila da kao ex-tremaroš 🙂 mogu da razumem nekoga ko ima tremu i misli poput „Jao, šta ako pogrešim?“ Uživam u svakom upitu, pitanju, na svakom predavanju, radionici i povratnim reakcijama jer sam shvatila da je glavna stavka javnog nastupa – ljudski pristup.
Postoji jedna specifičnost kod mene. Javni nastup traži pokret i okret a imam ograničene pokrete vratom od rođenja. Često ljudima delujem stegnuto i čudno im je kako neko ko daje smernice kako da trema ne bude tema, ima tremu. Ipak, vremenom sam shvatila da je to nešto moje, jedinstveno. 🙂
Zašto se plašimo javnog nastupa?
Zbog slike o sebi u očima drugih ljudi. „Šta će neko da pomisli ako se zbunim i ne znam dalje da nastavim?“ U redu je da se pripremimo i potrudimo se da ostavimo utisak ali nije u redu da zagubimo sebe. Baš taj izraz. Kako sam spomenula, taj ljudski pristup. I profesor i intervjuista i menadžer, i ti što čitaš i ja – mi smo ljudska bića. Ta misao negde pobegne kada su ljudi u centru pažnje a znaju da neko treba da ih (pr)ocenjuje. Meni je nelagodu izazivalo tuđe mišljenje, tuđe reakcije i nisam nikako bila opuštena. Sve se promenilo pre skoro 10 godina.
Da li si i ti bila u toj grupi i kako si prevazišla strah od javnog nastupa?
O da! Moje misli pred svaki javni nastup, bile su:
„Kako Selena odgovara, a ti ne znaš tako dobro!“
„Šta mi je ovo trebalo? Bolje da sam ostavila za sledeći rok.“
„Nikada se neću osloboditi u komunikaciji i biću zauvek nesigurna.“
I druge rečenice koje nimalo nisu bile podržavajuće.
Ili kada bih odlučila da se javim prva za reč, sednem prva da odgovaram… povlačila bih se zbog sumnje u sebe i strahopoštovanja prema drugoj strani.
Nakon kursa javnog nastupa, izazvala sam sebe da se prijavljujem na sve događaje iz oblasti neformalne edukacije (radionice, obuke, treninge, konferencije…). Tada bi mi lupalo srce, toliko da bi se videlo preko majice, zamuckivala bih da za što manje vremena kažem što više. Postepeno se to smanjivalo i nestalo. Verujem u proces vežbe, vežbe, vežbe.
Na koji svoj projekat si najponosnija?
Trenutno je to Ma, šta kažeš? igra koja je sasvim spontano nastala na treningu iz oblasti edukacije mladih, pre skoro dve godine. Mislila sam da je to samo ideja koju neću brzo realizovati ali dogodilo se to da sam imala podršku (imam i sad) kolege iz tima koji je osnovao Udruženje za mlade i raduje me činjenica što ću uskoro i na tržištu predstaviti ovaj format vežbanja veština javnog nastupa. Tu su kartice sa pojmovima i tri nivoa (lak, srednji nivo, težak), Prezenter, Učesnik/Kefalo, Sudija i Ometač. Potrebno je da se objasni što više pojmova za minut. Postoji sistem nagrade i kazne. Prezenter je tu da objašnava pojmove a ukoliko upotrebi poštapalicu, oduzima mu se kartica; Učesnik/Kefalo pogađa pojmove; Sudija prati tok igre i meri vreme a Ometač je tu da dekoncentriše Prezentera ali na kulturan način. Svež utisak jeste:
„Nemam više tremu, kako sam isprobao ovu igru.“ I većina se slaže da je mnogo zabavna a edukativna. I ponosna sam na činjenicu da sam napravila spisak od 750 reči za potrebe igre.
Šta je to što te izdvaja od tvojih koleginica?
Ono što kažu drugi ljudi – kako se vidi da sam prošla taj put od tremaroša do edukatora za javni nastup.
Pošto često javno nastupaš, da li se pripremaš i na koji način?
Sad imam koncept u glavi i znam šta ljudi uglavnom pitaju. Jedina priprema jeste da uradim jednu kratku vežbu disanja, da mi se poslože misli i budem fokusirana. 10x udah pa izdah. To je nešto što meni znači. Ranije sam se preslišavala toliko da bih osetila kako malaksavam i pada mi šećer. Nikako nije delotvorno zato što nam tada nastane jedna zbrka u glavi.

Kada te neko pita: Kako mogu da unapredim svoj javni nastup?”, šta mu odgovoriš?
Možeš, upravo, sad. Na primer: želiš da podeliš svoje mišljenje ali se javi ‘ali’? Uradi to i pored lupanja srca i preznojavanja. To je onaj princip ‘Baci se u vatru.’ Meni je to pomoglo. Svako od nas najbolje poznaje sebe. Ovo je moj predlog. I da se prijavljuje za događaje iz oblasti neformalne edukacije i uvek se javi za reč.
Da možeš vratiti vreme, šta bi rekla Suzani pre 15 godina?
Ništa ne brini. Sve će se posložiti. Pre 15 godina, imala sam 15 godina 😀 iii totalno bez samopouzdanja, jasne slike šta želim da budem kada ‘porastem’ što je negde i normalno ali ipak, pamtim taj period kao Suzana koja je bila skroz nesigurna, stidljiva i povučena.