
Pre nego da se zabrinete da li imate postporođajni sindrom, obratite pažnju na okolinu.
Znate one rečenice: „Žensko si moraš malo da istrpiš!“, „Ma to je ništa ja sam se porodila tri puta teže!“, „Je l` imaš mleka?“, „Da li se masirala“. E, kad vas te rečenice dočekaju kod kuće iz porodilišta, postavlja se pitanje – Da li treba uopšte da se odgovori ili da se se pravite da ne čujete?! Ako ste porodilja i u tom trenutku odgovorite nešto, još ako ste promenili ton ili vam je gestikulacije bila možda neodgovarajuća odmah ste etiketirani. „Ona je sad osetljiva“, „Da, da sigurno ima postporođajni sindrom“, „Vrlo je razmažena, vidi šta govori“, „Nije ustala iz kreveta 5 dana, svašta“.
Da li je toliko teško poverovati u to da postoje žene na koje kada dođu kući iz porodilišta, ne žele da slušaju mame, svekrve, tetke, komšinice, rođake? Možda te žene proživljavaju svoju najlepšu životnu muku, ali su im osećanja pomešana.

Da bi se jasno shvatila ova slika u kojoj nekog već etiketirate kao spremnog za psihijatra pod pretpostavkom da ima postporođajni sindrom, zato što vam je odgovorio tonom koji vama ne odgovara, potrebno je da hronološki sagledate situaciju.
Žena, porodilja još ako je prvo dete rodila ima iza sebe period 9 meseci trudnoće (koja je nekome divan period i uživanje, a nekome možda malo teži). Porodila se i prvi put se možda suočava sa tim nekim novim momentima bilo da je prirodan porđaj ili carski rez. Telo je preživelo jednu vrstu šoka i potrebno je vreme da se oporavi. Laktacija nije nešto što je svim ženama jednostavno i lako, neko prođe muku dok beba nauči da sisa ili dok mleko nadođe. Patronažne sestre, sestre za laktaciju, medicinsko osoblje ili bilo koji drugi ljudi koji se u prvih par dana nalaze sa porodiljom često bombarduju informacijama od kojih se vrlo „pomuti“ mozak. Zato je potrebna koncentracija i strpljenje. Potrebna je podrška i razumevanje. Potrebno je znati kada ućutati i ne pitati ništa.
Savet ako se nalazite u blizini porodilje
Možda bi bilo dobro da bez mnogo pitanja pomognete porodilji. Oko veša koji se stalno nagomilava, skuvajte joj ručak, operite suđe ili uradite nešto što bi pomoglo porodilji da ona što više vremena može da odmori i provede vreme sa bebom. Da bi razumeli zašto je to bitno morate da uzmete u obzir da je to period između majke i bebe kada one ostvaruju konekciju i poseban osećaj povezanosti. Kada osete dodir kože na kožu, kada beba uči da sisa, prepoznaje miris svoje majke vezuje se za taj miris. Bebe u početku ne vide i ne razaznaju likove ali majku prepoznaju po glasu i mirisu. Majka je jedina potrebna bebi u prvim mesecima života. Zato ne treba da ih opterećujete nepotrebnim i nebitnim pitanjima i stvarima koje mogu da ih poremete. Uradite sve što možete da olakšate i bebi i majci. Naravno ukoliko vidite da se majka ne snalazi da je vidno zabrinuta za svoj odnos sa bebom, pomozite joj ali samo ukoliko tu pomoć traži i prihvata. Nemojte nametati svoje mišljenje i svoje životne priče makar ne u početku.
Najbolja namera nije uvek najbolja
Nesvesno, majke, svekrve i okolina iz najbolje namere naprave problem. Ta najbolja namera da okolina pričuva bebu u smislu „Nema veze nahranićemo je mi pa tu je dohrana“, „Ne brini uspavaću je ja“, „Ja ću je presvući samo ti idi završi svoje“…. često dovode do momenta da se beba lakše uspava kod nekog drugog, prestane da plače kod nekog drugog. Onda majka kada postane svesnija svega doživi šok da njeno dete neće kod nje u ruke, da plače kod majke, da majka ne može da smiri svoju bebu, da ne prepoznaje potrebe sopstvenog deteta. Svaka majka mora ostati sama u nekom trenutku sa svojom bebom. I šta ste napravili ukoliko tada beba plače a majka ne može da je smiri jer to zna samo baba? Složićete se medveđa usluga. A onda se reakcije majke koja je vidno i logično zabrinuta i tužna zbog te situacije, tumači kao postporođajni sindrom. Da li je zaista tako? Ili su ljudi iz okruženja napravili sve to iz najbolje namere?

Šta je to što možete da uradite kao mlada majka koja se susreće sa novim situacijama koje su tu takve kakve jesu?
Pokušajte da se isključite od komentara drugih ljudi, fokusirajte se na svoj mir i na svoju bebu. Pomoć kada god vam je potrebna koristite je onoliko koliko vama odgovara. Ne suzdržavajte se da kažete šta mislite i ne sakupljajte u sebi nezadovoljstvo koje kasnije može da se ispolji na negativnu stranu.
Prihvatite sebe onakve kakve jeste posle porođaja, umor koji osećate je normalan i prirodan. Ne opterećujte se komentarima npr: „Samo 1kg ti je beba napredovala, ili još uvek se budi noću, još nije progovorio/la, niste dali MMR još uvek“…. Vaša beba je jednistvena, ona je individua za sebe i njen razvoj i napredak je njen. Vi ste tu majka koja ne može da ne brine ali je tu da podrži, usmeri i pomogne svom detetu u razvoju i odrastanju. Povežite se sa svojim detetom, budite oslonac i učite zajedno sa njim o odrastanju i čaroliji detinjstva. Još dok je beba u vašem stomaku kreće povezanost majke i deteta, preko prvog dodira, kontakta i glasa vi ste tim.
Nemojte dozvoliti da taj tim drugi rasture i da vas učine nezadovljnom. Verujte da je zadovoljna i srečna majka jednako zadovoljna i srećna beba, i obrnuto.
Pročitajte i: REČ PSIHOLOGA: Da li pomaže da MISLITE POZITIVNO?