Naida Kundurović, nama poznata kroz svoj brend Aya’s Touch, je po zanimanju dugogodišnji novinar i TV voditelj, ali u suštini jedna divna duša koja je posvetila svoj život traganju za mirnim srcem i aktivnom kreiranju života kakav želi živeti. Uz sadržaj koji deli na društvenim mrežama, želi podstaknuti i druge ljude da pronađu svoju istinu i svrhu u životu. Naida kreira razne programe iz sfere duhovnosti, rasta i razvoja i svesnog života o kojima možete saznati više na njenom web sajtu. Za naš magazin Naida je u odgovorima na pitanja podelila mnoge mudrosti i saznanja iz svog dugogodišnjeg rada na sebi, rasta i ličnog razvoja uz koji je svoju novinarsku karijeru zamenila geštalt psihologijom.

Mnogi ljudi su Vas upoznali kao novinara kroz rad na televiziji. Kada se desio momenat da odlučujete da upišete psihologiju, šta Vas je odvelo u tom pravcu?
Da, ja sam zapravo televizijsko i medijsko lice skoro pola svoga života. Naredne godine punim 40 godina, a ja sam skoro petnaest godina u medijima, tako da je to moja primarna vokacija jer sam završila Fakultet političkih nauka, odsek Novinarstvo. Magistirala sam u Amsterdamu na odseku za komunikacije, tako da nekako cijeli moj život je vezan za novinarstvo. Međutim, kako kažu uvijek, i vodim se tom parolom, da čovjek nije predodređen samo da bi se bavio jednim vidom posla cijeli svoj život, tako je i mene Psihologija pronašla u ovim zrelim godinama. A kako drugačije da se bavimo pitanjima duše, nego u tim nekim zrelim godinama i broj dva naravno iz potreba vlastite duše. Tako sam i ja 2015. godine iz vlastitih potreba došla do Geštalt psihologije i na neki način, nakon nekoliko seansi sa svojom tadašnjom a i sadašnjom mentoricom Sanelom Selmanović Podrug, ženom koja je zapravo na neki način donela Geštalt na prostore Bosne i Hercagovine, zajedno sa takođe svojom mentoricom Lidijom Pecotić koja djeluje iz Beograda, također u okviru Geštalt psihoterapije, sam na njen zapravo nagovor odlučila i upisati četvorogodišnji studij i na neki način promjeniti potpuno dotadašnji kurs svoje karijere. To nije bila nimalo laka odluka, priznajem, ali jednostavno je mnogo rezonirala sa mojom istinom, jer na neki način, kada vi ste predodređeni za ono što ćete raditi u životu da sve teče nekako lako, pa samim tim i meni ta odluka je nekako prirodno tekla iako je na opšte iznenađenje mnogih bila okolo mene.
Ko je Geštalt psihoterapeut?
Geštalt dolazi od nemačke riječi što označava cjelinu, zapravo polazi se od pretpostavke da je svaki čovjek rođen kao cjelovito biće. Međutim, samim procesom života dešava se na neki način necjelovitost, odnosno potiskivanje određenih djelova naše ličnosti iz raznoraznih trauma, iskustava i dešavanja. Geštalt terapija je iskustvena terapija koja nastoji potaknuti razvoj i rast ličnosti ponovnim uspostavljanjem svih tih svjesnih procesa i na neki način to je humanistička terapija, a geštalt terapeut je humanistički – egzistencijalni terapeut koji vjeruje da su ljudi rođeni sa resursima i sposobnostima da vode kreativan život, život koji ih zadovoljava, i da budu nekako u nagrađujućem kontaktu sa drugim ljudima. Tako da, ja sam prije svega holistički terapeut i cijelu ideju ove psihoterapije temeljim na principu da se ljudi najbolje posmatraju kroz cjelinu koja se sastoji od svetog trojstva – to je Tjelo, Duh i Duša. Odnosno, klijentu pomažem da postane svjestan osjećaja kojih se nekako odrekao u tokom života, da prepozna osjećaj ili vrijednosti koji su posuđeni od drugih ali ih percipira kao svoje i uvijek se na neki način to dešava kada posmatramo klijenta u trenutnom stanju a ne gledamo samo natrag u prošlost iako je naravno, mnogo uvažavamo.
Na Vašem Instagram profilu mnogo možemo da saznamo o ljubavi, sreći, postojanju, važnosti duhovnog mira a šta je ono što Vas čini srećnom?
Aya’s Touch mene usrećuje i to je bila misija moje duše koju sam ja nekako porodila kad sam porodila i svoju kćerkicu Aju. Aya’s Touch je rođen u martu 2020. a moja Aja je rođena u maju 2020, u jednoj vrlo turbulentnoj godini za cijeli svijet i za mene naravno kao i svakog tada individualno. Samim tim mene čini sretnom što je ta misija duše zaživjela i na kraju postala i biznis, odnosno trenutno moj primarni posao od kojeg ja živim. I ne samo to, to je postala platforma koja osnažuje trenutno skoro 90.000 ljudi koji dolaze i cijelog svijeta, iz mnogih zemalja i predstavljaju oba spola, odnosno jednu community – zajednicu koja je prepoznala moć rada na sebi, na svojoj ličnosti, na svojim ranama, na svojim emocijama, i svi su tu sa jednim ciljem a to je da nešto nauče, da iscjele, da se povežemo i to me zaista trenutno mnogo usrećuje, naravno pored činjenice da sam majka jedne trogodišnje, predivne, sunčeve i kako ja volim reć djevojčice imenom Aja.
Zbog prirode posla upoznali ste mnogo različitih profila ljudi. Za čim žudi današnji čovek da bi bio ispunjen i spokojan? Da li postoji nešto što je svim ljudima zajedničko?
Tako je. Nekako novinarstvo mi je kroz 15 godina aktivnog bavljenja istim donjelo mnogo kontakata sa različitim skupinama ljudi, iz različitih industrija i samim tim zbog svih mojih mnogobrojnih putovanja na razne kontinente, stupala sam u dodir i sa običnim i sa mnogo neobičnim ljudima. To se nastavilo dalje kroz psihologiju i čovjek kao večita enigma me uvijek fascinirao i sve te njihove životne priče koje su mi ljudi pričali zapravo su pokazatelj onoga za čim ljudi žude, na kraju krajeva. Bez obzira na status, simbol, titulu, materijalno i tako dalje… A to jeste prihvatanje i ugledavanje onakvim kakvi jesu. Kroz novinarstvo, a pogotovo kroz psihologiju ljudi žele biti viđeni za ono što jesu, a ne za ono što im sistem nalaže da trebaju da budu i onda je tu beskrajna radost kada ste zapravo izrazili interes za čovjeka ali baš onakav kakav jeste sa svim svojim neobičnostima, možda greškama, manama, jednostavno tim nekim životnim karakteristikama. Smatram da ljudi žele biti viđeni i samim tim prihvaćeni za ono što jesu.
Sa stanovišta psihoterapeuta, u primeru dvoje ljudi koji se vole,ali se vidno mnogo razlikuju, da li onaj koji veruje da može da promeni suprotnu stranu greši ili radi ispravno, samo zato što čini nešto iz svoje ljubavi prema suprotnoj strani? Koliko su uopšte moguće promene već izgrađenih ličnosti?
Uvijek kada mi dolazi klijent na psihoterapiju sa željom da nekoga drugog upišem – primim kod sebe na seanse, pitam ih čija je to odluka, odnosno, da li to radite za nekoga ili ta osoba sama ima namjeru i inicijativu da dolazi kod mene na seanse i automatski isključujem tu treću osobu. Ukoliko je slučaj da je to neki nagovor ili želja osobe koja mi se javlja, ja to odbacujem. Zato što duboko sam svjesna da ukoliko od osobe same ne proistekne inicijativa za promjenom, za unapređenjem, za isceljenjem – od toga nema ništa. Samim tim to daje odgovor na vaše pitanje, da li mi možemo da promenimo suprotnu stranu koja griješi ili radi ispravno, mi ne znamo da li ta osoba griješi ili radi ispravno jer samo imamo fokus iz svoje perspektive a zapravo svako djeluje iz svojih kapaciteta, iz svojih background-a, iz svojih rana, iz svojih porodičnih dinamika koje možda su u suprotnosti sa našima. I prema tome, ne možemo ni suditi toj drugoj osobi jer nismo u njenim cipelama, ali možemo da vidimo da li to nama odgovara ili ne odgovara, a samim tim se odmaknemo ili približimo. Međutim, ne možemo raditi ničiji rad osim one osobe kojoj taj rad pripada. Kad kažem rad, mislim na rad na svom životu, svojoj duši na kraju samome sebi.

Da li čovek mora u ljubavi proći fazu zaljubljenosti? Mora li ona uopšte da postoji u onom obliku o kojem svi govore „zaljubljenost je slepa“, „kad si zaljubljen praviš lude stvari i uglavnom pogrešiš“…?
„Ljubav je vještina“, kako je jedan od mojih omiljenih autora, psihoanalitičar Erif From rekao. Koliko god mi mislimo da je ljubav nekako prirodna stvar, ja mislim da ljubav definitivno, pored toga što je prirodno stanje čovjeka, može da evoluira sa nekim godinama, pa samim tim vjerujem da i to stanje zaljubljenosti nije jednako sa dvadeset i sa pedeset godina, neznajući da to umanjuje čistoću ili namjeru te emocije, već jednostavno se taj intezitet mijenja. Sa dvadeset godina mi na neki način gubimo tlo pod nogama kada se zaljubimo i potpuno se poistovjećujemo sa tom drugom osobom, jer iz te nesvjesti ko smo i šta smo zapravo pripajamo sebe sa tom drugom osobom i postajemo jedno, što je zapravo nezdrava forma na neki način tog privremenog ludila ili zasljepljnosti. Dok u nekim zrelijim godinama već imamo izgrađen svoj identitet i svoju ličnost i svoje neke centre moći i samim tim ne dolazimo u to „oduzimanje“ od samoga sebe, već jednostavno stupamo i dalje sa svim svojim snagama i slabostima u neku korelaciju sa tom drugom osobom. Zaljubljenost je jednako snažna, validna, jaka kao i ona prethodna ali nekako zdravija, rekla bih, zato što ne gubimo tlo pod nogama i na neki način ostajemo vjerni sebi prije svega a to jeste najduži odnos koji ćemo imati ikada tokom života. Zaljubljenost je definitivno preduslov i predstanje neke ljubavi ali ona varira u odnosu na samosvijest, samospoznaju, samim tim i godine koje proživimo.
Dugo se polemiše o društvenim mrežama, njihovom postojanju, da li da se neke ukidaju ili ne, od kog uzrasta deca mogu da koriste društvene mreže. Kakav je Vaš stav o društvenim mrežama? Šta dobijamo a šta gubimo kao ljudi uz društvene mreže?
Svim svojim pratiteljima promovišem jednu rečenicu, koja glasi: „Nastojite ne impresionirati ljude na svojim društvenim platformama, već nastojite inspirisati ljude“. Kao što evo ja nastojim sa Aya’s Touch da promovišem značaj mentalnog zdravlja i psihofizičko iscjeljenja i ogromna moć leži u tome da vi putem jedne platforme možete ujediniti cijeli svijet i ljude bez obzira na geografsku lokaciju i zaista ogromne movement – e možete pokretati danas potpuno besplatno, što je bilo nezamislivo prije samo nekih 30 godina unazad. Vrlo je važno ko koristi društvene platforme, da li je osvješten pojedinac ili je neosvješten jer samim tim tu dalje diktira sadržaj njegovog profila, poruka koju odašilje i to je jedina razlika. Internet je prepun opasnosti ali jednako tako i sjajnih mogućnosti, prilike za ekspanziju i rast i učenje. Istina je na sredini onda, rekla bih. Uvijek nastojim da kažem da se obraćamo što više onim svijesnim pojedincima i načinima na koje oni mogu zapravo inspirisati dalje svoje zajednice.
U određenim životnim situacijama postavljamo sami sebi pitanje šta je poenta života? Da li je odgovor na to pitanje čoveku uopšte potreban? Možda je za svakog čoveka poenta drugačija ili ne, šta vi mislite?
Iz vlastitog iskustva i iz iskustva svojih klijenata vjerujem da svaki čovjek prije ili kasnije zapita se zapravo šta je poenta cjelog ovog života, cijele ove rekla bih škole koja se naziva život. Šta je poenta svaki dan živjeti, i godine se nižu i mi starimo i dolazimo do nekakvog relativiteta i do spoznaje zapravo da sve prolazi i da se konstantno mijenja a najviše mi sami. Potraga za smislom datira od pamtivjeka i to nije nikakav nov koncept i mislim da svakom čovjeku koji promišlja, razmišlja o sebi dolazi pitanje bitka i postojanja na pamet i odgovor na to pitanje čovjeku može biti potreban, onome koji je tragaoc, koji je istraživač, koji je soulseeker, koji je iscjeljitelj ili alhemičar, koji je budan kako ja to na Ayas Touch platform volim da kažem. A sa druge strane odgovori variriaju i vrlo su individualni i uopšte ne trebaju da se svode pod neki kalup zato što imamo osam milijardi ljudi na ovom svijetu trenutno i možda imamo osam milijardi različitih smisla i svrhe, ne treba se racionalno posvjećivat tome već jednostavno, ukoliko vam dođe to pitanje, trebate ga propustiti kroz sebe i posmatrati i poštovati kao proces.
Zašto nam je toliko teško izaći iz „zone komfora“? Koje su prednosti a koje mane izlaska iz zone komfora?
Mislim da smo u zadnje vrijeme naročito mnogo preplavljeni tom frazom „izaći iz kone komfora“ i moguće je da su ljudi donekle i frustrirani sa tom rečenicom koju puno puta čuju. Moguće je da smo kroz život koji nam se dešava već i sami uveliko na svakodnevnoj bazi izlazimo iz zone komfora jer svaki put kada se sjetimo samo Kovida i globalne pandemije mi smo shvatili šta to zapravo znači kada se sve preokrene naizvrat. I nakon toga kao da opet ništa nije isto, sve je drugačije i mi na neki način smo primorani i kroz rast i evaluciju da svakodnevno izlazimo iz te zone komfora. Tako da ta kovanica jeste mnogo popularna, u zadnje vrijeme, ali ne treba se puno baviti mišlju oko toga, nego jednostavno pratiti život kako ide i govoriti DA, mnogo više nego NE. Mislim da je to jednostavna formula te zone komfora, jer kada govorimo DA sami sebe postavljamo u raznolike, neobične, drugačije situacije, novo i nepoznato i otvaramo se, širimo se i prolazimo kroz vlastite strahove dok kad govorimo NE, ostajemo u svojoj zoni sigurnosti, u poznatom, u skučenom, u nekoj rutini, u autopilotu i gubimo, gubimo od rasta, od ekspanzije a to je prirodno čovjekovo stanje da raste i da se razvija.
U životu ste pre pratili svoje srce ili razum?
Ovdje je horoskopska ribica, tako da vam je možda već jasno da je odgovor na ovo pitanje Srce. Ja sam žena srca, emocija i intuicije i jednog velikog ideala koji se zove Ljubav. Ne samo ljubav ka partneru i porodici već ljubav generalno ka životu. Mnogo volim život i smatram da to srce me uvijek vodilo kroz taj čarobni život koliko god puta bio strm, neizvjestan i težak to srce me nikad nije iznevjerilo i uvijek mi je bilo kompas. Mnogo sam zahvalna svom srcu što me je provelo kroz sve te bure i oluje i u zadnje vrijeme definitivno više uključujem razum uneke odluke, znači nikada nije 100% to Srce ali uvijek je dominantno kao neka zvijezda vodilja.

Koliko je važno u životu pratiti svoj unutrašnji glas?
Unutrašnji glas ja nazivam nekom vrstom unitrašnjeg GPS-a. Svaki čovjek ima taj svoj lični GPS koji jeste kompas kroz ovaj turbulentni život i na neki način to je zapravo besplatan vodič ka ispravnim odlukama, ka odabiru ljudi, poslova, zanimanja, svega onoga oko čega možemo imati dilemu. Više nije ni pitanje da li je u životu važno pratiti svoj glas nego koliko je krucijalno otkriti, negovati i čuti ga u ovom zastrašujućem moru buke u kojem danas ljudi plivaju. Mislim da ta buka mnogo može buniti i na neki način odvajati od svog unitrašnjeg glasa. Važno je osamiti se, spoznati šta je centar vlastite moći i onda bezpogovorno vjerovati sebi a onda naravno primjenjivati svo to znanje u ovom materijalnom svijetu.
I za kraj ovog intervjua, šta biste rekli Naidi od 15 godina, kakav životni savet biste joj dali?
Volim to pitanje i svaki put drugačije odgovorim na njega u raznim intervjuima, vjerovatno kako se i moje spoznaje mjenjaju i zrnca mudrosti se nižu kroz godine. Šta bih sad odgovorila sa 39 godina, kada pogledam unazad tu djevojčicu od 15 godina koja je bila prepuna tog entuzijazma i nestrpljenja da što prije uskoči u to sve. Rekla bih:“Malena, ti ćeš sve na kraju i uspijeti onako kako si zamislila, i u svim svojim lukastim idejama, samo se opusti! Samo se opusti i prepusti se da te vode te ideje i videćeš sve će biti na kraju onako kako si zamislila, odnosno još i bolje od toga.“
Pročitajte i: 6 ideja za ULAGANJE U SEBE, vašu najisplativiju investiciju