Prolazeći kroz park, dok su se deca igrala na igralištu, ugledala sam devojčicu oko pet godina koja je vikala uzbuđeno „Mama,slikaj me, mama slikaj me„. Majka je prišla fotografisala je ćerku sa osmehom punim podrške i razumevanja njenog detinjeg zahteva.

Vriska i cika dece je nešto što nam prija za uho, to nam je potrebno da se oporavimo da znamo da je sve uredu jer deca se igraju. Zašto kažem ZNAMO DA JE SVE UREDU, zato što sve manje ima dece koja se igraju, deca su kući za ekranom, žive u virtuelnom svetu ne znaju za prirodu i ne znaju da izađu napolje. Zato je retkost kada ih vidimo i čujemo da se igraju, i to treba podržati i uživati u njihovoj igri.
No, sve je naizgled bilo simpatično i slatko, devojčica pozira mama je slika smeju se, sve do trenutka kada dete kaže „Mama sredi me malo u telefonu da budem lepša„.
Izgovorena rečenica deteta od pet godina je realnost koja treba da pogodi i stavi prst na čelo svima nama koji smo odrasli uz mobilne telefone i koji smo iste te telefone dali u ruke svojoj maloj deci na korišćenje. Šta se to dešava sa stvarnošću, sa realnom slikom, sa samopouzdanjem naše male dece koja već sa 4 i 5 godina života sebi nisu dovoljno lepi nego već tada žele da vide lepšu verziju sebe u telefonu?
Kakav smo to svet napravili, virtuelni? I šta kad vidimo tu lepšu verziju sebe u telefonu, onda je predstavljamo drugima?
Svaki trenutak beležimo mobilnim telefonima. Snimamo decu kad prohodaju, propričaju, spavaju, jedu…i onda to pokazujemo drugima i predstavljamo svetu sliku našeg života kroz mobilne aplikacije. Očekujemo da naša deca ne rade to isto u budućnosti. Ta devojčica sa početka teksta nije jedina i nije ona kriva što joj je fotošopiranje normalna pojava. Komplekse deci pravimo MI, narušavamo njihovu prirodu svojim iskrivljenim i lošim navikama. Beležimo svaki njihov uspeh i neuspeh.

I dok mislimo da se bavimo njima time što ih fotkamo i učimo kako da vide svoj život kroz filter mobilnog telefona, mi ne vidimo da tonemo dublje u mrak. Učimo decu selfiranju a ne znaju da se prepoznaju u ogledalu. Umesto svog imena izgovaraju beba, a u telefonu kad se vide znaju ko je ko. Znaju da surfuju po crtanim filmovima sa godinu dana života ali će odvikavanje od pelena sa dve godine života biti jako stresno. Zar ekrani mogu do te mere da poremete naš um da mi od normalnih prirodnih stvari pravimo pravimo doživljaj i nauku. Zamislite kako na njihov mozak utiče to što sebe vide u telefonu, kao da im duplirate svet. Oni to doživljavaju kao dodatni svet i sve što tamo vide misle da je stvarno i pravo. A onda se mi napravimo pametni pa im pokažemo kako mogu taj drugi svet da ulepšaju i oni onda vole i žele više taj svet koji ne postoji. Šta se onda desi kada shvate da to nije stvarno da ne postoji?
Depresija, ankcioznost ili nešto mnogo gore?
Hajde da se svi malo zabrinemo i zapitamo šta učimo,na koji način učimo svoju decu. Da, tačno je da odrastamo u 21 veku, veku tehnologije, kompjutera i mobilnih telefona ali zar baš zbog toga ne bi trebalo da nam bude bolje i lakše. Neke stvari da savladamo lakše, a ne da pravimo deci konfuziju nerealnih svetova koji će ih odvesti u propast.
Odgovornost na roditeljima je velika, da jeste. Uvek je i bila.