
Da, porođaj kod kuće u 21. veku postoji i praktikuje se svuda u svetu, ali i kod nas. Na zapadu je kućni porođaj dosta popularniji nego ovde, ali i na našim prostorima je sve češći. Ako je trudnica zdrava, a uglavnom jeste, nisu joj potrebne nikakve medicinske intervencije i medicinsko osoblje. Može svoju trudnoću da uzme u svoje ruke, ozbiljno se informiše i edukuje, sazna sve što treba da zna, i pripremi se da na najbolji mogući način donese svoje dete na svet.
Porođaj može da bude najintimnije iskustvo ikada, u toplini tvog doma, sa par sveća, laganom muzikom, uz podršku čoveka koji ti je dete napravio, opušteno, kako god u tom trenutku osetiš da želiš. Više od 95% trudnica može tako da se porodi, samo je pitanje da li želi. Kao što je nekim ženama najsigurnija opcija da odu u porodilište (jer nam se, Bože moj, već decenijama trudnoća predstavlja kao bolest, a porođaj kao bolan i opasan sa neželjenim ishodima ukoliko nije strogo kontrolisan od strane stručnjaka), drugim ženama se najsigurnije čini u njihovom domu (osećaju povezanost sa svojim telom i ne plaše se ničega što je prirodno). Izbor pravi naš lični sistem uverenja.
Za kućni porođaj se priprema na svim nivoima; duhovno, emotivno, mentalno, fizički, i cela si energetski u tome – porodićes se, rodićeš (se).
Način na koji se porađamo i na koji se deca rađaju jesu zapisi koji nas prate čitavog života, menjaju naš DNK i utiču na budućnost.
Moj kućni porođaj je bio predivan i malo mi je žao što nije duže trajao. Sve se desilo poprilično brzo, i trebalo mi je dosta vremena posle toga da sve informacije obradim. Svakako da su neki momenti ostali zaključani u mojoj glavi i zauvek će krasiti sećanje na to iskustvo, neki će ostati najintimnija tajna, ali neke bih i volela da podelim kroz ovaj tekst i pustim u etar.
Jedan od razloga zašto ovo pišem i zbog čega sam se odlučila da napišem ovaj tekst jeste taj što sam pod utiskom te snage koju žena ima u sebi, a koje često nije svesna. Žena ima moć da stvori, a zatim 9 meseci održava i hrani novi život u sebi i priprema ga za svet napolju. Plovi poput lađe kroz trudnoću, a kad dođe vreme za rađanje tu kormilo prepušta doktorima, sestrama i babicama, pa pusti svoju lađu da uplovi u neku sigurnu luku (bolnicu) umesto da se usidri na otvorenom moru ( u svom domu ) i tu doživi najlepše iskustvo ikada. Tek kada kreneš da istražuješ i učiš, vidiš koliko zapravo lepih mogućnosti imaš koje porođaj nudi. Vidiš priliku da spoznaš prirodan proces rađanja svog deteta i rađanja sebe kao majke, preporod sopstvene ličnosti.
Mnoge žene su se čudile, a neke čak i uplašile informacije da sam se porodila kući, bez doktora i bolnice. Mnogima je prvo prošlo kroz glavu kako sam luda i neodgovorna, a ja sam baš suprotno, veoma sam odgovorna, a ni hrabrosti mi ne manjka. Za tako nešto, istina je, trebaš imati hrabrosti , kako bi preuzela odgovornost za sve što jeste i za sve što dolazi. Moraš imati i vere u sebe i svoj proces. Poželjno je i da imaš dosta korisnih informacija u rukavu kako bi znala kad koju da iskoristiš na pravi način u pravom momentu, jer niko drugi neće znati bolje od tebe.
Ako daš drugima da odlučuju umesto tebe, vrlo lako skrećeš sa puta i gubiš kompas. U našem društvu se veruje da žena ne može sama odlučivati o tim stvarima već da je najbolje da to za nju rade doktori i stručna lica. Ali zapravo, žena može intuitivno sve to sama da radi i odluči, i što više veruje svojoj intuiciji bolje odluke će donositi.
Kod nas u Srbij, kao i u većini zemalja, nije regulisan zakon što se mesta porođaja tiče, tako da sve može da dođe u obzir, što je i realno. Koliko se samo žena porodilo u taxi-ju (na putu do porodilišta) ili na njivi – to niko ne može da predvidi, i da zabrani – što je meni bilo i više nego dovoljno da odlučim kući da se porodim. Nisam, naravno, odlučila da se porodim kod kuće tek na dan porođaja, kako ne bih morala da idem do porodilišta po onom vrelom danu kakav samo avgust imati može, nego mnogo, mnogo pre.
Zapravo, za porođaj kod kuće sam se odlučila pre nego što sam zatrudnela.

Pošto sam po prirodi veoma radoznala, dosta sam u životu istraživala i tragala za raznim znanjima i iskustvima. Tokom godina sam shvatila ko sam, odakle dolazim i gde idem. Naučila sam da slušam samu sebe, zato što sam jedina koja živi i koja je iskusila istoriju svog života, zato što poznajem sebe, znam šta osećam, šta činim i zašto to činim. Živim poprilično slobodno, jer takav mi je duh.
Oduvek sam znala da ću imati decu i da ću jednog dana osnovati svoju porodicu, samo sto mi je trebalo vremena da se u to upustim. Takođe sam znala da moja trudnoća, kao i sam porođaj neće biti poput onih standardnih, nisam želela da budem trudnica – pacijent, kao ni da moj porođaj bude bolnički. Osećala sam da će to biti prilika gde ću moći da iskoristim sve što sam do tada naučila i usvojila. Znala sam da na prvom mestu mora biti zdravlje i bezbednost deteta i mene kao majke, uredna trudnoća bez komplikacija, zatim adekvatna edukacija , uz naravno rad na sebi (i sa sobom) i svojim telom, kako bi mogla da pratim sopstveni proces. Tako moje putovanje počinje pre samog začeća. Da bi čovek svoj život i svoje zdravlje držao u svojim rukama, potrebno je da poštuje osnovne zakone prirode.
Bilo mi je bitno da moje telo i um budu čisti pre nego što stigne beba.
Pored višegodišnjeg redovnog treniranja, održavanja fizičke kondicije i poprilično zdrave ishrane, prvo što sam uradila bio je detoks, a zatim je usledio i antiparazitni program. Znači prva i osnovna stvar, očistiti organizam. Ne postoji čovek kome se organizam nije zaprljao a živi u ovom sistemu, koliko god bili zdravi i uredni- to je nažalost, neizbežno. Nakon toga sam manje-više bila sigurna da neće doći do pobačaja. Glavni uzrok 90% pobačaja jesu infekcije ili virusna oboljenja. To se danas jako često dešava jer živimo u zagađenim sredinama i ljudi su puni virusa, bakterija i raznih gljivica, zbog kojih i dolazi do pobačaja u ranoj trudnoći i tako faktički odmah postaješ pacijent i pre nego što si opet postala trudna.
Kada sam odradila “unutrašnju pripremu” prešla sam na psiho- fizičke pripreme, gde sam između ostalog radila i jogu za trudnice iako nisam bila trudna, ali sam osećala tu energiju dok sam vodila časove joge za trudnice, i dopustila joj da se kod mene “odomaći”. I desilo se. Vrlo brzo sam ostala u drugom stanju. I naravno da sam znala da sam trudna i pre nego što sam uradila test, osetila sam “prelazak u drugo stanje” jer sam napravila ujutrašnji prostor za to.
Kada je doktor konstatovao trudnoću, vreme je bilo i za školu za trudnice i kompletnu pripremu. Ja nisam odabrala klasičnu školicu za trudnice već sertifikovani nacionalni kurs prve kategorije kod profesionalne babice, psihofizičku pripremu za porođaj i postpartum. Na toj obuci sam naučila sve šta treba da znam, i ono što će mi sigurno trebati i ono što bi bolje bilo da mi ne zatreba, ali jednostavno nije bilo moguće nešto preskočiti jer nikad ne znaš koja će biti tvoja priča, priroda je nepredvidiva, a meni je prva trudnoća te sam želela da obuhvatim sve. Zahvaljujući sveobuhvatnom programu, detaljno sam prošla kroz sledeće oblasti:
1. PRIPREMA TELA KROZ TRUDNOĆU ZA POROÐAJ:
- masaža međice i ulja za masažu
- vežbe za dobijanje prostora u karlici
- vežbe za karlične mišiće i tetive
- ishrana
- znakovi nadolazećeg porođaja
- psihološka stanje majke kroz trudnoću
-postavljanje granica okolini
-prevencija krvarenja na porođaju -prevencija zaglavljivanja bebe na porođaju
2. POROÐAJ:
- znakovi početka porođaja
- biomehanizam rađanja kako ga pospešiti i kako da se ne zaglavi beba
- uloga hormona kako ih aktivirati,pospešiti
- partner na porođaju kako može minimizirati strah i aktivno učestvovati u porođaju,kako da podrži ženu
- kako ne prolongirati sopstveni porođaj
- disanje
- kako da prepoznate sami u kojoj ste fazi porođaja, faze porođaja
-porođajna bol
- osećaji u telu tokom rađanja koji su normalni a mogu nas uplašiti ako ne znamo za njih
- rađanje placente i njen značaj
- zlatni sat
-porođaj u vodi
3. POSTPARTUM:
-fiziologija novorođenčeta i njegove potrebe fizičke i emotivne -nega novorođenčeta ( kupanje,spavanje,nošenje,povijanje,obrada pupčanog patrljka)
- osnove dojenja
- fiziologija postpartuma i lohije
- ishrana babinjare
- oporavak našeg tela nakon porođaja prepoznavanje dijastaze,prolapsa organa i slabosti mišića karličnog dna žene
- kada i kako početi sa vežbama i kojim
- intimni odnosi
- psihička stanja mame
Što bi rekao veliki Pablo Pikaso “ Nauči pravila kao profesionalac , kako bi mogao da ih kršiš kao umetnik.” – time sam se vodila u životu, a i u trudnoći je tako bilo, kao što se može videti iz priloženog. Jako je bitno da žena nauči i shvati biomehanizam rađanja i zakone prirode, da shvati kroz šta treba da prođe i na koji način. Kada zna, ništa je ne može uplašiti i iznenaditi, jer, ljudi se uglavnom plaše iz neznanja, a znanje je u korelaciji sa strahom – što više znanja to manje strahova.
Jedva sam čekala da vidim kako mi je suđeno, jer jedino to nisam mogla da znam.
Na početku početka, ide priča o mojoj babi, koja se takođe kući porađala, i to 5 puta, a krv nije voda i genetika je čudo, to svi znamo. Sve vreme sam osećala da imam podršku predaka i gene koji kroz mene teku i kako u svakoj svojoj ćeliji imam sve potrebne informacije, samo moram da ih otključam i iskoristim. Dakle, temelj sam imala, ali za gradnju svoje priče sam morala sama da se pobrinem, ipak je ovo totalno drugo vreme nego vreme u kom je živela moja baba. Tada je sve to bilo normalno i nije se uopste potezalo pitanje gde ce žena da se porodi, ili ko će da je porodi, i sve su rađale dosta dece i na porođaj gledale kao sasvim prirodnu stvar, kao što i jeste, da prirodnija ne može biti. Neki bi rekli kako sam se vratila unazad, i pričam o porođaju kod kuće, ali ja znam da se nisam vratila unazad već otišla korak napred. Danas je sve to dosta drugačije, i neke stvari se podrazumevaju i one su danas normalne, mada to što je većini normalno ne znači i da je potrebno.
Došli smo do toga da u svoj toj “normalnosti” žene prođu kroz jako neprijatna iskustva, toliko teška i neprijatna da više ne žele decu.

A ranije su sve rađale po troje, četvoro, petoro, desetoro… i nisu imale nikakve traume. Kako čovek tu da se ne zapita, šta tu nije u redu? Svaka čast svima, ali ja sam se itekako zapitala. Bilo mi je veoma bitno da dođem do odgovora, a ne da se prepustim toku modernog zdrastvenog sistema i posle taj isti sistem krivim ako nešto ne bude kako sam ja očekivala. Nisam želela da mi neko drugi bude kriv. A između ostalog, kada se tako nešto desi više nije ni bitno ko je kriv. Ja nikada necu zaboraviti situaciju kada sam gledala film sa svojom babom, ne mogu da se setim koji film je bio, ali bila je scena porođaja u bolnici. Gleda baba scenu, žena (porodilja) leži na onom bolničkom krevetu i vrisšti, dere se, napinje… Oko nje doktor, medicinke sestre, babice, reflektori, svetla, standarna scena iz porodilista. Kaže baba “ Eh, ja da sam ovako rađala ne bi sigurno rodila petoro!” – ta rečenica mi je bila dovoljna da shvatim da to može mnogo lakše, lepše i bolje.
Pored svih tih informacija koje sam prikupila za života, vere u sebe i povezanosti sa samom sobom, imala sam i sate edukacije i treninga kako bih bila što spremnija na taj čin. Kada kažem treninga zaista mislim bukvalnog treninga, jer žena za porođaj izgubi snage i kalorija koliko i čovek koji trči maraton. A čisto sumnjam da bi neko tek tako otišao da trči maraton bez pripreme. Istraživala sam, čitala i učila, prvo mi je dete pa nista nisam znala, a sa druge strane sam bila svesna da je i idealna prilika da sve to “pređem” jer sam imala vremena za to. Ne verujem da bi mogla to sebi da prijustim u sledećoj trudnoći jer ću tada imati dete koje u prvoj trudnoći nisam imala. Prva trudnoća je vreme kada je najbolje da se te stvari rade.
Trudnoća mi se poklopila sa Uskršnjim postom, te sam rešila da postim, redovno idem na liturgije i na pričest što do tada nikad nisam. Ja jesam bila uglavnom na posnoj hrani, veganskoj, ali sada sam želela da ta moja ishrana dobije i dublji, duhovni smisao. Pred kraj posta sam otišla i na ispovest koja mi je jako prijala, predivno je bilo. Iskren razgovor sa mojim duhovnikom je u stvari bilo mom biću i potrebno kako bi upotpunila ceo doživljaj. Hormoni u trudnoći zaista divljaju, molitve i meditacije mogu na lep i prijatan način te hormone da pripitome, a ispovest i pričest da pročiste i blagosiljaju.
Radila sam sve za šta sam osećala da će prijati mom telu , umu i duhu. Do 8. meseca držala sam časove joge i bila aktivna, a u 8. mesecu sam otišla na more i na “finalnu” pripremu. Mesec dana plivanja, čitanja, crtanja, uživanja u mirisima sveže borovine, i mir uz zvuke talasa, sve su što jedna trudnica može da poželi, i zahvalna sam što sam to imala.
Iz ličnog iskustva za Ogledalo magazin, Vanja Kozić
KUĆNI POROÐAJ: Definitivno najbolja stvar koja mi se desila u životu! (2)