
Termin mi je bio 27. jul – dan kada sam upoznala čoveka svog života, i oca deteta, Nikolu. Predpostavila sam da se neću tada poroditi jer je datum već prejak a beba će sigurno hteti svoj datum, a i po mojim proračunima se nije poklapalo. I tako je došao taj 27. jul a o porođaju ni traga – ali bar smo uspeli da završimo sređivanje posle krečenja, izbacimo majstore iz kuće i odradimo generalno čišćenje. Jasno je bilo da ću čekati da beba krene sama napolje a ne da je požurujem, jer je tamo neko izračunao da ja treba da se porodim 27-og jula. I tako dan za danom, prošlo je još 9 dana od dana mog termina. Mislim da su svi osim mene bili pod stresom zbog toga, i da bih ja, da su se oni pitali, a hvala Bogu nisu, već uveliko bila u porodilištu, na porođajnom stolu ( što mi se nikako ne sviđa ni kako zvuči), ili na indukciji ( indukovane kontrakcije su mnogo jače od prirodnih). A pošto sam verovala sebi i celom procesu, verovala sam i bebi koja je u mom stomaku.
Ta beba je mnogo inteligentnija od mene, i od svih nas, ona zna kada će napolje, ne može to neko drugi da određuje. Pustila sam da bude kad je suđeno, I što je meni bilo najvažnije – prirodno, nežno i opušteno, bez makaza, igle, konca, vakuma, indukcije i ostalih čudesa. Porađam se, nisam bolesna niti imam bilo kakvu nepravilnost zbog koje bi bilo šta od navedenog trebalo da se uradi, a i ne žuri mi se nigde, te mi nije potrebno ubrzavanje porođaja. Na pregledima koje sam obavljala sve je bilo u najboljem redu, te razloga za žurbu nije bilo. Ali da sam otišla u porodilište, porodila bih se 9 dana ranije, tj. porodili bi me, i ko zna kako bi to na kraju izgledalo.
Po prirodi sam vrlo elastična, u trudnoći sam takođe bila, i koža mi je takva, ni jednu striju nisam dobila, i znala sam da će moja beba samo izleteti napolje i da nikakvo sečenje međice neposredno pred sam porođaj ne želim, a o ušivanju nakon porođaja ne želim ni da pričam. To je nesto što po porodilištima rade rutinski, na žalost. Sve to mi je bilo strašno kada sam saznala. Tako nešto nikako ne bih volela da doživim. Verujem da se sve dešava u svoje vreme, te tako i beba zna kada je vreme. Ne treba niko da požuruje bebu, ni da je izvlači napolje.
I tako tog jutra, 9 dana posle termina, ustajem iz kreveta naspavana i odmorna, i puca mi vodenjak. Ah, mili Bože sreće moje! Moja beba je napokon rešila da izađe, uraaa!!! Pogledam kakva je voda izašla iz vodenjaka, vidim lepa je, čista, prozirna. Super, pomislim- fiziološki vodenjak, sve je kako treba, bebi je očigledno lepo unutra, i razloga za paniku nema. Odem da se okupam i sredim ( da dočekam moju bebu kako dolikuje) a zatim i sačekam babicu i dulu, kao po dogovoru.

Nakon manje od 2 sata kreću mi kontrakcije i ubrzo naponi. Osetila sam da neverovatnom brzinom prolazim kroz sve porođajne faze i da beba samo što nije. Na moju veliku srecu, Nikola je bio sve vreme uz mene i bodrio me, mada je i sam bio nestpljiv da dočeka i upozna dete, ali nije dozvolio da osetim njegov adrenalin i uzbuđenje jer bi mi to verovatno smetalo u onom moru hormona koji su me preplavili. Pustio me je da idem kroz proces lagano u svom ritmu, bez da me remeti, i bio je tu za one tehničke stvari poput spuštanja roletni, zatvaranja-otvaranja prozora, donošenja vode itd… uglavnom sve što je trebalo,jer ja sam bila duboko u svom procesu i nista me nije nije zanimalo iz spoljnog sveta.
Na moju veliku sreću i on je jako ozbiljno shvatio moju trudnocu i porođaj.
Štreberski je ispratio delove obuke koji su se ticali muškarca na porođaju, tako da je znao šta radi, bio je pripremljen. Poštovali smo 3 pravila idealne porođajne atmosfere, a to je 1. toplo, 2. tiho i 3. mračno, kao što je bebi unutra, bilo je i nama koji smo je čekali napolju, i baš je prijalo.
Krevet sam spremila. Loptu za pilates. Prostirku za jogu. Muziku koju volim. Dobro je pa bazen nismo naduvali i napunili ( voda ublažava kontrakcije pa bi porođaj trajao duže). A ništa od toga mi nije trebalo. Trebala mi je samo flaša vode i Nikolina ruka, ostalo je sve išlo samo od sebe. Moje telo je bilo spremno da rodi . Beba je bila spremna da izađe. Mi smo bili spremni da postanemo roditelji. I sve se vrlo brzo desilo. Suđeno je bilo da se to desi tog dana a ne 27-og jula. Suđeno je bilo da se ja spremim za porođaj mnogo pre nego što je počeo pa je sam čin trajao kratko, i sve je išlo kao podmazano, jer i jeste bilo podmazano znanjem o porođaju i podkovano korisnim informacijama.
Znali smo šta se dešava u svakom trenutku. Jednostavno nismo prepustili tu odgovornost nekom drugom već smo je imali u našim rukama. To fenomenalno iskustvo rađanja je bilo moje. U mojoj kući. Sa mojim mužem. Rađalo se naše dete. To je iskustvo koje ne bih prepustila ni najboljem doktoru na svetu. To je samo moje. I moj majčinski instikt je znao šta da radi kako bi na najbolji mogući način rodilo dete. U najboljem mogućem položaju za rađanje, koji ni sama nisam mogla da zamislim. Koji ni babica ni dula nisu nikad videle, a toliko iskustva imaju da su se svega nagledale. To je bio položaj koji je samo moje telo moglo da zna da će mu prijati i niko više. Čim sam ušla u svoj položaj babica je uzviknula : “Vidim glavu!”
Jednostavno sam imala tu slobodu da radim kako želim i osetim. Čvrsto verujem da je to bila nagrada za sav trud i posvećenost pre toga. Dovoljno je bilo samo da pomislim na vodu, i Nikola ili babica bi mi prineli vodu. Par puta sam jače osetila kontrakcije i pomislila na bol, da bi me u sledećem trenutku babica ili dula masirale po tim tačkama i bol bi maltene nestao. Uspevala sam da izdišem napetost, i da se kroz disanje oslobađam bola. Dosta su mi pomogle vežbe disanja, koje sam moram priznati savladala pre par godina, i tek nakon porođaja sam bila zahvalna na tome. Jednostavno, svi u prostoriji smo bili povezani i to se osetilo kroz zajedničko delanje. Znala sam kako da se ponašam u vreme dok traju kontrakcije, a kako u vreme dok su naponi, i zahvaljujući toj povezanosti materice, srca i mozga, na svet je dosao bebac, bez muke, rumen, lep, nenamučen, kad mu je bilo vreme. Sa čistom desetkom!
Rodila sam sina. To sam saznala tek kada sam ga uzela u ruke, nisam do tada znala da li je dečak ili devojčica, nisam želela da znam pol pa da stvaram neke iluzije, nego sam baš želela da bude “kinder suprise”.
Odmah sam ga stavila na grudi i vrlo brzo je počeo da sisa, ne znam koliko je prošlo ali znam da nije bilo dugo.

Za to vreme smo još uvek bili povezani pupčanom vrpcom. To je i bio jedan od glavnih razloga zašto nisam želela u bolnicu, tamo jako brzo presecaju pupčanik. A mi smo sačekali da sva krv iz placente prođe u bebu, i dok pupčanik nije pobledeo nismo ga presekli. Beba je dobila svu krv koja joj pripada, a tu u pupčaniku bude oko 15% od ukupne bebine krvi (koja se u porodilištu jednostavno baci). U pupčanoj vrpci su sve detetove matične celije. Tako da je moje dete dobilo sve što mu pripada i jako mi je drago zbog toga. Posle nesto manje od sat vremena, Nikola je presekao pupčanik, i uz poljubac presekao moju vezu sa bebom, jer ako je neko imao pravo na to, imao je on. Bilo je zaista svečano. I ubrzo nakon toga, rodila sam i placentu. Placenta je bila predivna, nikad je do tada nisam nigde videla, a kamoli pipnula. Sačuvali smo je (u zamrzivaču) i uskoro ćemo je posaditi u dvorištu zajedno sa sadnicom neke stare sorte kruške, i na taj način će naša priča pustiti korenje i Bože zdravlja, uroditi plodom, kako bi i neke naredne generacije ubirale te plodove i okretali se više sebi i prirodi.
Nisam znala da li ću imati mleka jer su mi grudi delovale kao da nema. Ali babica mi je rekla da ne brinem i da se prepustim. To je bilo sve što mi je trebalo da čujem , a i vrlo brzo nakon toga sam i shvatila da će mleka biti i za kafu ako treba.
To prvo majčino mleko ustvari i nije mleko nego kolostrum (zlatna tečnost), i to je prva imunizacija detetu, i apsolutno nema i ne postoji ništa što bi moglo da mu parira i bude bolje za bebu od toga. Nema te vakcine koja bi mogla da zameni kolostrum. Kolostrum je tu samo u prvim danima i onda dolazi mleko. I jako je bitno da tih prvih dana beba što više sisa kako bi uzela što više kolostruma, a i ti prvi dani su presudni za količinu mleka u budućnosti. Tu je princip ponude i potražnje, koliko beba traži toliko će ga telo i proizvoditi, davati. Sve je to majka priroda perfektno osmislila, na nama je samo da je pratimo.
Moj bebac je uzeo sav kolostrum koji mu pripada i posle par dana krenulo je i pravo mleko.
Tih prvih dana nismo maltene izlazili iz sobe. Nisam želela niko da nam dolazi i naravno, nigde da idem. Na kraju se ispostavilo da je to bilo najbolje što smo mogli da uradimo. Prve dane smo provodili u miru jedni pored drugih i lagano se spremali za svet napolju. Uživali u toplini svog doma, samo nas troje. Ne zbog toga što tako običaji neki nalažu, već zato jer sam umela da slušam sebe i unutrašnji glas koji mi je govorio: “samo sada si se porodila sa prvim detetom i nikad više. Samo sada možeš da koristiš to vreme i posvetiš se njemu tek rođenom i sebi takođe rođenoj.” Slušala sam klasiku, jela voće i sunčala se. On se rodio, ali i ja sam se rodila. Volim da kažem, Jovan je rođen a ja sam se porodila i preporodila. To su bili zlatni dani, ne zlatni sat kao što se neka porodilišta ponose time kada ostave bebu prvih sat vremena sa majkom, nego zlatni dani.

Nismo se odvajali, bili smo stopljeni jedno sa drugim, i na istim vibracijama, na istim frekvencijama. Par dana nakon porođaja sve mi se vratilo na svoje mesto, i fizički sam izgledala kao i pre trudnoće. Ali mentalno sam to bila skroz druga ja. Nisam to više bila ona ja pre porođaja, i rado sam to prihvatila. Ne znam zašto se neke žene trude da se što pre “vrate na staro” nakon porođaja, to uopšte ne treba da bude opcija, nije prirodno. Velika stvar se desila, dete se rodilo, volim da kažem “portal se otvorio”! A nekim ženama u toku porođaja bude toliko narušen integritet da one prosto ne mogu da osveste ove prirodne lepote i uživaju u njima kada se dete rodi. Ja nikakve medikamente nisam uzimala, ni u trudnoći, ni nakon nje, bukvalno ni jednu jedinu tabletu. Osećala sam samo oksitocin i prolaktin kako me “rade” i vode kroz te prelepe prve dane majčinstva. Neverovatna transformacija. Kada uradiš tako nesto veliko, više za tebe ne postoje nikakve granice i prepreke. Sada znam više nego što sam ikada znala i svesna sam da mogu sve što poželim. Kada radimo u skladu sa prirodnim zakonima, ne možemo puno da pogrešimo.
Posle par dana, otisli smo na privatnu kliniku, tu su pregledali i bebu i mene, detaljno, gde je potvrđeno naše zdravlje tj. odlično zdravstveno stanje. Posle tih pregleda smo krenuli u avanturu zvanu “prijava deteta” i papirologiju koja je trajala danima, ali nije nam bilo teško, jer smo znali zbog čega to radimo. Posle takvog porođajnog iskustva, ni birokratija nam nije mogla ništa. Da sam se porodila u bolnici neko drugi bi to odradio umesto mene, kao što bi verovatno i moju bebu prvi put okupao neko drugi, možda čak i nahranio. Ja sam izabrala da to sve bude drugačije, da bude za pamćenje. Previše je velika stvar da bih je prepustila nekom drugom.
Opet bih sve isto ponovila, i nadam se da ću imati prilike za to. To su iskustva zlata vredna.
Iz ličnog iskustva, za Ogledalo magazin Vanja Kozić
KUĆNI POROÐAJ: Definitivno najbolja stvar koja mi se desila u životu! (1)