IRINA ĐORĐIĆ, NOVINARKA: Nekada RTS, danas Youtube i život u Kanadi

Ovaj intervju bi svi sadašnji ili budući imigranti trebalo da pročitaju.

Istraživajući po YouTube kanalu naišla sam na profil „Irina u Kanadi“ i pustila neki video. Čim sam je čula kako govori, pomislila sam: Wow, ova žena je rođena za kameru, ni ne sluteći da smo mi zapravo koleginice. Svaki naredni video me je sve više oduševljavao, a priča o Kanadi je prelazila granice jer se skoro svi imigranti mogu pronaći u temama koje ona obrađuje. Zbog toga smo se i povezale online i uradile divan intervju. Prvo što sam želela da saznam bilo je zašto se jedna voditeljka RTS-a sa veoma uspešnom karijerom odlučila na imigraciju u Kanadu?!

To je interesantna priča koju volim da pričam jer inače, meni selidba iz Srbije nije nikada bila u planu. U inostranstvo sam uvek volela da putujem, ali mi čak ni na tim listama turističkih destinacija nikada nisu bile Kanada i Amerika. I onda se desilo da je moj suprug dobio posao u Kanadi, jednogodišnji projekat. Posetila sam ga na leto i to je bio moj prvi susret sa Vankuverom. Iako sam dosta vremena bila sama, jer je on radio, čini mi se da sam imala dosta poznanika jer sam društvena, a i u to vreme sam koristila aplikaciju Periskop na kojoj sam radila Live uključenja i imala veliku međunarodnu zajednicu ljudi. Tu sam i upoznala dve devojke koje žive u Kanadi i na taj način stvorila super zabavan socijalni život. Ali mi se grad nije dopao. Međutim, Nikola je dobio još jedan projekat na godinu dana, pa smo opet održavali vezu na daljinu i došlo je vreme da se odlučimo da li ću ja doći ovde ili će se on vratiti u Srbiju. Pošto je njegova profesija takva da trenutno nema boljeg mesta od Vankuvera za posao, a ja sam se malo bila umorila od svog posla i ustajanja u 4h ujutru, uzela sam neplaćeno na šest meseci i krenula put Kanade. Došla sam na šest meseci da ovoj zemlji dam šansu i ostala šest godina. Zatim sam ostala trudna pa se vratila u Srbiju, još malo radila i u jednom trenutku sam pomislila da je vreme da se vratim kući, u Kanadu. Ta misao me je iznenadila, ali to je ona priča o 5 faza imigranata koje svi mi koji odemo prolazimo. U Kanadi me je dosta privukao odnos prema roditeljima i deci, besplatne radionice za bebe, škole plivanja, druženje i sve ono što sam ovde imala bilo mi je zgodno. A onda sam imala ludu sreću da dobijem posao u struci i to je definitivno bilo to! 

Foto: Privatna arhiva

Slažem se sa Irinom da dobiti posao u struci, pogotovo za imigranta nije baš lako, ali se nekako nameće pitanje zašto ostaviti već izgrađenu karijeru da bi se, tamo negde, krenulo od nule.

Bila sam jedna od onih koja je mogla da ostane u Srbiji i da se bori za neko bolje sutra s tim što ja taj posao novinara nisam dobila, već sam ga zaradila i nisam mislila da ostavljam nešto što ne bih mogla negde da ponovim. Sigurno ne da budem voditelj ali sam ja kroz svoj posao toliko toga naučila što bih mogla da iskoristim bilo gde. Nisam imala osećaj da ostavljam nešto neosvojivo, jer je to znanje meni pripadalo. A kada osvojite neku slobodu onda vi imate pravo da sa njom radite šta hoćete, jer znate ko ste. I to najbolje opisuje krilatica koju sam smislila: “Čoveku je dobro gde god da je, sve dok zna ko je i šta je.” Postoji i nešto što ljudi ne znaju, a to je da taj posao nije nimalo glamurozan i da ne donosi nikakve posebne benificije, sem sitnih poznanstava. Daleko je to od glamura, jer se mnogo toga što je iza kamere ne vidi, kao što je mukotrpan rad, činjenica da niste dovoljno plaćeni, činjenica da sa tom platom ne možete sebi da priuštite normalan život i to uopšte nije teško ostaviti. Sa tim poslom ovde živela bih vrlo dobar i lagodan život. 

Odgovor na ovo pitnje je odličan uvod u naredno koje mnoge interesuje –  kako je našla posao u struci i odakle ideja za Youtube kanalom “Irina u Kanadi”.

U Beogradu sam imala priliku da učim zaista mnogo. Završila sam akademiju za novinare u Nemačkoj, obuku u saradnji RTS-a sa BBC-jem, zatim još par obuka za prezentera, montažu, produkciju… i dr. I taj kurs produkcije mi je doneo posao. Zapravo, ovde sam se prijavila za posao za telepromter. To vam je ona spravica sa koje voditelji čitaju, ja bih bila devojka iza kamere koja vrti tekst. Tada me nisu zvali, ali 8 meseci kasnije, moj supervizor sada, jedan vrlo otvoren i komunikativan čovek mi je ponudio posao montažera. Nisam baš najbolje poznavala program na kojem oni rade, međutim savladala sam ga za dva dana. I onda sam počela da šaljem mojim ljudima u RTS-u priče za Jutarnji program. Pošto nisam mogla sve priče da im šaljem, jer ih je bilo zaista mnogo, pokrenula sam svoj Youtube kanal. Godinu dana kasnije, otvaraju se i neke nove stvari o kojima ću tek govoriti. 

Foto: Privatna arhiva

Danas je u Srbiji postalo normalno da ljudi sve više odlaze u imigraciju. U neku ruku to možda nije pohvalno, ali kad već govorimo na tu temu, Irina ima par saveta za njih.

Pre svega kada se odlučujete na imigraciju, morate da znate da se svesno i dobrovoljno odlučujete na jednu ogromnu promenu koja će biti strašno teška i da shvatite da to što radite, radite zato što želite da sebi pomognete. Imigracija nije borba protiv nečega već je borba da vam bude bolje. Mnogi ljudi imaju problem privikavanja na novi život koji su izabrali, jer dolaze nespremni za ono što ih čeka i onda pokušavaju da to svoje razočarenje opravdaju sistemom u koji su došli, a svaki sistem ima svoje dobre i loše strane. Moj najveći savet je da budete svesni da ste tu odluku doneli dobrovoljno i da samo do vas zavisi kakav ćete novi život za sebe stvoriti. Imigracija je strašno teška i mislim da je deo razloga što se ljudi razočaraju taj što slušaju samo dobre stvari. Svaka zemlja ima svoju reklamu ali i anti-reklamu. Druga stvar koju bih savetovala je da se dobro raspitaju, da porade na jeziku, da znaju gde idu i na koji način. Niko ne može da vam “sredi” za Kanadu, to sve morate sami, jer sve imate na državnom sajtu canada.ca. Pogotovo savetujem studentima da se dobro, dobro informišu koji fakultet nudi vizu za ostanak. 

Čini se da je naša sagovornica postala prava kanađanka, međutim, ipak nam je priznala da joj bar nešto iz Srbije nedostaje.

Kravica jogurt i kravica pavlaka. To mi nedostaje. I naravno porodica i prijatelji. A veoma retko mi nedostaje mogućnost da se sa nekim dogovorim i izađem uveče na piće. Drugačije se živi u ovom gradu. Nema tog našeg ležernijeg duha i spontanost. Nedostaje mi letovanje u Crnoj Gori. 

Bar joj, po svemu sudeći, komunikacija sa našim ljudima ne nedostaje jer pored redovne komunikacije preko društvenih mreža, Irina radi još jedan posao. 

Hvala ti na ovoj prilici da kažem nešto više o tome. Godinu dana nakon pokretanja Youtube kanala, otvaraju se nove stvari. Počela sam da radim 1 na 1 kurs o Youtube platformi. Sastavljen je od deset radionica, vrlo opširnih, da čak i ljudi koji nisu iz moje branše mogu da savladaju tu platformu. Fokus je na priprema za pravljenje videa, story telling-u, pripremi za produkciju, strateškom planiranju, post produkciju…nije sve u super snimku, kao što ljudi misle. U planu je i grupni kurs, ali polako. Svako ko želi da sazna nešto više o tome, može da mi se javi preko društvenih mreža. 

Foto: Privatna arhiva

Poslednje pitanje na koje je naša sagovornica odgovorila, je lične prirode a vezano je za aktuelnu i izuzetno važnu temu u Srbiji – nasilje nad ženama. Irina je to doživela, preživela i javno o tome govorila.

Žao mi je što moj sajt na kojem sam detaljno opisala tu priču i mehanizme sa kojima se osoba koja je žrtva nasilja susreće, više ne postoji, jer sam svesna da nas doživljavaju kao neke uboge žene koje uplašeno sede u ćošku, ne smeju da podignu glavu ili glas. Bila sam žrtva psihičkog nasilja i smatram da treba podići svest o nasilju uopšte. Trebalo je ranije da krenem na psihoterapije, jer mi je ta divna žena objasnila u kakav sam ja to mehanizam psihoze upala i da u tom slučaju ne važi da se tako nešto ne može desiti samosvesnim ženama koje znaju ko su i šta su i zbog čega se te veze završavaju stotinu puta. Društveni aktivizam je izuzetno važan i sigurno je da javne ličnosti itekako treba da pričaju o tim stvarima koje se oko nas dešavaju. Znala sam da nisam jedina. Javljale su mi se žene iz celog sveta kojima sam pomagala da bar prekinu nasilje u kojem se nalaze. Sebi sam iskopala rupu, jer su mediji podigli veliku prašinu zarad klikabilnog naslova! Za vreme trajanja te veze moji bliski ljudi nisu znali ništa o tome. I iako sam želela da prekinem taj odnos, prosto nisam znala kako. Terapeut mi je objasnio da se ti odnosi ne prekidaju razumno, jer su to situacije kojma upravlja podsvest i da je jedini način prekid svake komunikacije i kontakta uopšte. Potrebno je vreme, ali se može. E sada, zašto ljudi ćute? Meni je najstrašnija bila reakcija okoline. Umesto podrške da javno pričam o tome, neki moji bliski prijatelji su mi govorili:”Nije ti to trebalo!” Kolege na mom poslu su sve to ignorisali, a znala sam da su pričali o tome. Samo mi je jedna koleginica na hodniku rekla: “Hvala i Svaka ti čast”. Ta situacija mi je pokazala da mi kao društvo ne znamo kako da se ponašamo. Niko se nije naučen rodio i ako ne znaš kako da se postaviš prema žrtvi nasilja, dovoljno je samo reći: “Čujem te!” Kada sam okončala taj toksičan odnos, srela sam moju prvu ljubav Nikolu i to se završilo brakom. Jako smo srećni, ali je i ta sreća došla nakon velikog rada. Koliko god da volite tu osobu, na tom odnosu se radi. Ljubav vašeg života vas prihvata sa svim manama i vrlinama, zbog nje se prave ustupci i to se poštuje. A možda je sve to do mene jer sam se oduvek trudila da odigram najbolje sa kartama koje su mi podeljene i da izvučem maksimum sreće. 

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Scroll to Top