Istraživajući po YouTube kanalu naišla sam na profil „Irina u Kanadi“ i pustila neki video. Čim sam je čula kako govori, pomislila sam: Wow, ova žena je rođena za kameru, ni ne sluteći da smo mi zapravo koleginice. Svaki naredni video me je sve više oduševljavao, a priča o Kanadi je prelazila granice jer se skoro svi imigranti mogu pronaći u temama koje ona obrađuje. Zbog toga smo se i povezale online i uradile divan intervju. Zaista sam poželela da saznam bilo je zašto se jedna novinarka RTS-a sa veoma uspešnom karijerom odlučila na imigraciju u Kanadu?!„

Diplomirali ste novinarstvo na Fakultetu političkih nauka i ušli u svet medija kroz RTS. Kako ste se odlučili da svoju karijeru razvijate u novinarstvu, a ne u glumi ili baletu (vašim velikim ljubavima) ?
Upis na Fakultet političkih nauka bio je moj plan C nakon diplomiranja u srednjoj baletskoj školi “Luj Davičo”. Plan A je bio ostanak u pozorištu, što sam uspela da uz fakultet balansiram samo godinu dana. Plan B je bila moja velika – fotografija. No, obaveze u srednjoj školi i u Narodnom pozorištu, gde sam u tom trenutku igrala u ansamblu kao volonter, nisu mi ostavljale vremena da idem na pripremne časove za upis na Akadmeiju primenjenih umetnosti, tako da sam napravila plan C. Novinarstvo je bilo spoj moje ljubavi prema vizuelnom, što se kasnije potvrdilo odabirom da radim na televiziji i ljubavi da pričam priče kroz rad sa ljudima. Kasnije se tek ispostavilo kroz moju karijeru da je to bilo idealan spoj, i da je novinarstvo moja najveća profesionalna strast. U Radio Televiziji Srbije sam počela da radim odmah nakon diplomiranja i u Informativnom programu sam ostala duže od jedne decenije.
Postali ste prepoznatljivo lice Jutarnjeg programa RTS-a. Kako ste se osećali kada ste dobili priliku da vodite jutarnju emisiju, i šta je za vas najveći izazov u tom poslu?
Kada sam dobila priliku da vodim Jutarnji program nisam bila svesna koliko je ta prilika velika, šta ona sve sa sobom nosi, i šta može da donese. Vrlo često nismo potpuno svesni momenta u kom nam se dešavaju ključne situacije koje će nam promeniti život. Uz velike prilike ne dolazi i priručnik kako da ih iskoristite i jedino što možete da uradite jeste da date sve od sebe da budete najbolji što možete u zadatku koji imate ispred sebe. Ja sam bila neizmerno srećna i zahvalna što sam tu priliku dobila i mislim da sam je dobro iskoristila. Za svaku emisiju sam se pripremala kao da je i prva i poslednja. Prva, jer nikada ne smete da se opustite i ne budete dovoljno spremni i informisani. Poslednja, i istog razloga. Danas sam srećna kada čujem komentare kolega i drugih profesionalaca, da je voditeljski posao koji smo zajedno radili moj dragi kolega Milan Srdić i ja ostavio traga i da nas pamte kao jedan dobar par koji je Jutarnji program radio profesionalno, sa integritetom, i osmehom. Ljudi iz naše struke će razumeti dubinu ovoga što kažem.
Tokom vaše karijere, radili ste na različitim temama, od informative do kulture. Koji segment novinarstva vam je najbliži i zašto?
Rad na životno važnim ljudskim pričama mi je uvek bio najvažniji i najbliži. Kada radite u Informativnom programu ljudske priče uglavnom podrazumevaju neku duboku društvenu problematiku koju vi kroz svoj rad pokušavate da približite ljudima i da objasnite zašto je važno da se postojeći problem reši. I da time pokušate da doprinesete njegovom rešenju. To je ono što je meni uvek bilo najvažnije. Manje mi je bilo važno da li su to priče iz oblasti politike, sporta, onoga što zovemo socijalne priče, ili umetnosti. Važno mi je bilo da ja dam svoj doprinos ukoliko sam mu datom momentu u prilici. Umetnost je često bila tema kojom sam se bavila zbog toga što sam u svet novinarstva došla iz sveta umetnosti i lično mi je bila poznata problematika o kojoj sam izveštavala.
Kako ste doneli odluku da napustite posao u Srbiji i preselite se u Kanadu? Da li je to bila teška odluka za vas?
I ovde važi taj princip koji sam pomenula pričajući o Jutarnjem programu, slično se desilo i sa selidbom u Kanadu. U momentu kada sam odlučivala da se odeselim iz Srbije nisam bila svesna da donosim odluku koja će potpuno promeniti smer mog života. Samim tim što nisam bila svesna, donošenje te odluke mi nije bilo teško. Da sam tada znala ono što o imigraciji znam danas, ne znam da li bih lako donela odluku da napustim jedini život koji sam u tom trenutku znala i upustim se u nešto sasvim nepoznato. Ali mislim da je dobro što nisam znala jer bih verovatno oklevala. Sa druge strane, ta promena je donela neverovatno bogatstvo koje na drugi način ne bih mogla da steknem i zbog toga sam zahvalna. Dakle odluka nije bila, teška bilo je teško sve ono što je nakon te odluke došlo. Ali je bilo vredno.
Preseljenje u inostranstvo često zahteva velike promene. Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se suočili tokom života u Kanadi, kako u ličnom, tako i u profesionalnom smislu?
Preseljenje u inostranstvo prvenstveno je promena vaših svakodnevnih rituala, vašeg okruženja, ljudi sa kojima se družite. To je ono što vam nedostaje na tom primarnom nivou. Na mnogo dubljem nivou, sledi ona faza kroz koju svi prođemo, a to je pronalaženje sebe i svog mesta u tom novom svetu. Ljudi u imigraciju odlaze iz različitih pobuda i pod različitim okolnostima, a moje su bile takve da nisam otišla zbog bolje poslovne prilike i tu priliku sam morala sama da tražim. Profesija čini veliki deo mog identiteta jer sam ja kroz novinarstvo živela vrlo važan deo sebe, a to je deo koji voli da pomaže i daje svoj doprinos društvu. I bilo mi je vrlo teško da svoju karijeru u stranoj zemlji počnem da gradim od nule, a da to bude u profesiji koja će zadovoljiti moju duhovnu potrebu. Najveći izazov, ipak, i danas je nedostajanje bliskih ljudi sa kojima sam živela i odrastala. Srećom, živimo u doba digitalnih tehnologija i to nedostajanje je danas lako premostiti video pozivima koje rado i često koristim.
Kako ste se prilagodili životu u Vankuveru i šta vam je najviše nedostaje iz Srbije tokom života u inostranstvu?
Nedavno sam baš vodila razgovor na ovu temu sa prijateljima u Vankuveru i shvatila da u poslednje vreme sve češće razmišljam o tome koliko sam se navikla na sav komoditet koji u ovom gradu imam i da mi iz Srbije ne nedostaje ništa osim, gore pomenutih, dragih ljudi. Čovek je živo biće koje se, lako ili teže, ali navikne na okolnosti u kojima živi. Ja imam sreću da su moje okolnosti dobre i da je to navikavanje bilo navikavanje na životu u jednom dobrom, uređenom društvu, u kom je moj život prilično udoban. Da sam ovo pitanje dobila pre dve godine, verovatno bih rekla da mi fale prolećne šetnje po Beogradu i dugo ispijanje kafa sa mojim prijateljima u našim omiljenim kafićima. Ali Beograd, nažalost, već par godina nije ono mesto koje je meni donosilo sva ta uživanja. Iz onoga što mogu da vidim prilikom mojih poseta, taj grad danas ima malo drugačiju atmosferu, koja samo u obrisima nosi onaj Beograd koji ja volim. Tako da mi ni te šetnje ne nedostaju mnogo. Ali mi nedostaju ljudi sa kojima sam u njima odlazila.
Iskustvo majčinstva u inostranstvu često je izazovno. Kako ste se snalazili kao majka u Vankuveru, daleko od porodice, i koliko vam je to promenilo perspektivu o životu i karijeri?
Iskustvo roditeljstva u imigraciji je verovatno jedan od najvećih izazova upravo zbog toga što nemate podršku i fizičku pomoć bliske porodice i prijatelja, ali mi o tome nismo razmišljali kada smo postali roditelji. Svi naši prijatelji, ljudi iz raznih krajeva sveta, bili u istoj situaciji. Svi smo bili sami, i svi smo sami odgajali decu. Jedni drugima smo bili podrška. Najbolje u svemu tome je što mi se čini da smo se našim detetom povezani mnogo više i lepše, nego da živimo negde gde bismo, silom (društveni) prilika, manje vremena provodili zajedno.
U svojoj karijeri, radili ste sa mnogim gostima i temama. Da li postoji neki trenutak ili intervju koji vam je posebno ostao u sećanju i zašto?
Mnogo je momenata koje sam podelila sa ljudima koje sam intervjuisala i koje sam doživela radeći različite priče. Ti momenti su važni na intimnom nivou jer sam iz njih učila i rasla do ove osobe koje sam danas. Važnije od njih, i ono što pamtim, jeste rad na nekim temama ili projektima koji su donosili pozitivnu promenu u društvu u kome živimo.
Otvoreno ste govorili o svom iskustvu sa psihičkim nasiljem u prethodnoj vezi. Kako ste se odlučili da javno podelite tu priču i kakav je bio odgovor publike?
Upravo sam delimično odgovorila na ovo pitanje u prethodnom odgovoru. Moju priču sam odlučila da podelim javno sasvim slučajno, ali kako znamo da u životu nema slučajnosti, i to je prosto bio jedan momenat koji je trebalo da se desi baš tako kako se desio. U tom momentu u svetu se pojavila prva aplikacija za livestream-ing. Aplikacije se zvala Periscope i ja sam bila vrlo aktivni korisnik te društvene mreže, imala sam pratioce iz celog sveta i jednu vrlo aktivnu zajednicu ljudi koji su bili u svakodnevnom kontaktu. U isto vreme sam pisala i blog na srpskom i na engleskom jeziku, i na njemu obradjivala važne društvene teme. Te godine ja sam u jednom prenosu uživo na Periscope-u, na dan kada je počela međunarodna kampanja za podizanje svesti o borbi protiv nasilja nad ženama, sa mojom zajednicom podelila moje lično iskustvo u znak podrške svima koji prolaze kroz slično. Kao poziv da ne odustaju da se bore za sebe i da izađu iz tog začaranog kruga. Među onima koji su me u tom trenutku slušali, bio je neko ko je predložio da objavim to na svom blogu, kako bi uvek bilo dostupno onima kojima trebaju podrška i inspiracija. Složila sam se da je to dobra ideja i objavila tekst, i ne sluteći kakvu će lavinu to da izazove u medijima koji su tu vest u tom momentu videli kao bačenu kosku da pričaju o mom privatnom životu. Ja sam, srećom, uspela da prođem kroz taj šum srpskih tabloida, i da u javnosti nastavim da pričam kampanji, i o problemu sa kojim žive mnoge žene i muškarci, umesto o svom privatnom životu. Što mi nikada i nije bila namera. Rezultat je bilo mnogo poruka i pisama koje sam dobila, i ne mali broj onih kojima sam uspela da pomognem tako što sam ih inspirisala da se izbore i izađu iz nasilja u kom su živeli.
Da sada treba da odlučite da odete iz zemlje, na šta biste obratili pažnju? Kao neka vrsta saveta za sve imigrante ili buduće imigrante?
Mislim da nema jedinstvenog saveta za sve buduće imigrante, jer smo mi svi različiti. Imamo različita očekivanja, različite potrebe, i različite kapacitete. Ako bih mogla da uprostim rekla bih da ako planirate da se preselite u neku određenu državu pokušajte da što više saznate o onome što vas tamo čeka. O tome na koji način ćete moći da sebi život olakšate kao imigrant. Raspitajte se o vrtićima, školama, poslovnim prilikama, kulturi života, političkoj i ekonomskoj situaciji. Pripremite se na to da to prilagođavanje neće biti ni lako, ni kratko. Razumite da je to samo vaša odluka, i da samo od vas zavisi kako ćete se navići na novi život. Pitajte ljude koji žive u državi u koju planirate da se preselite. Pitajte Internet, ali pitajte i ljude kojima verujete. Pitajte ljude koji su slični vama, one koji dele iste vrednosti kao i vi, i koji imaju slične potrebe. Pokušajte da sagledate celu sliku i da se spremni upustite u tu avanturu.