Branka Lasković, novinarka i voditeljka TV Prva, svoj karijerni put gradila je postepeno, vrednim i predanim radom. Kao zaštitno lice jednog od najgledanijih tv magazina – 150 minuta, pojavila se nedavno i vrlo brzo osvojila srca publike. Kako sama kaže, zahvaljujući svom glavnom i odgovornom uredniku Milošu Uroševiću koji je prepoznao njen trud, rad i potencijal, dobila je priliku da od reporterke na terenu pređe u studio. Za Ogledalo magazin podelila je svoj put u cilju pružanja podrške i motivacije svim mladim novinarima.

Kada se zapravo rodila tvoja ljubav za novinarstvom?
Moja ljubav za novinarstvom rodila se pred kraj srednje škole.. Iako sam upisala prirodno matematički smer XIII gimnazije, društvene nauke su preovladale, što je na kraju dovelo do toga da upišem FPN, odsek novinarstvo, a potom i završim.
Korak po korak, došla si na male ekrane. Ispričaj nam svoj put od reporterke do voditeljke?
Od volontera, novinara, reportera, pa do urednika i voditelja… baš tim redom. Trud i rad na prvom mestu, bez toga nema uspeha. Pored toga, bitno je da imaš i nadređene koji će prepoznati tvoj potencijal, i nagraditi trud. Ja sam imala sreće da to bude glavni i odgovorni urednik i voditelj Miloš Urošević, koji je prepoznao sve navedeno. Njegov predlog (za moje unapređenje) naišao je na dalje odobravanje nadređenih, i tako postadoh voditelj jednog od najgledanijih popodnevnih magazina…
Da li je i koliko bitan terenski rad i po čemu se razlikuje od rada iz studija?
Smatram da je terenski rad jako važan kako bi bio dobar voditelj…. da je to osnova…. Teren te uči da stvari rešavaš u momentu, da izveštavaš „iz glave“, i da dosta informacija upamtiš. Kada si na terenu naučiš i kako da razgovaraš sa sagovornicima u kraćoj minutaži, što je dobra osnova za duža, studijska, gostovanja. Teren ti pruža priliku da stekneš „širinu“, i da upoznaš veliki broj ljudi sa različitim profesijama i životnim pričama, što ti kasnije može koristiti u studijskim gostovanjima…
Svedoci smo da novinarima nikada nije bilo teže za rad, iako se čini da je zbog društvenih mreža zapravo lakše. Kakav je tvoj stav na ovu temu i koji je recept za “opstanak”?
Sve ima svoje pozitivne i negativne strane, pa tako i društvene mreže.. Moje kolege i ja se trudimo da izvučemo pozitivnu stranu, što dovodi do toga da u emisiji imamo interesantne goste koji su prvi nastup u medijima imali baš kod nas. Takođe, često se dešava, da zahvaljujući nekoj „debati“ na društvenim mrežama osmislimo temu i tako budemo u korak sa aktuelnim dešavanjima kod nas, ali i u svetu. Mnogi ljudi mi se sami jave sa predlogom da gostuju, što mi predstavlja posebno zadovoljstvo…
Koliko je za novinarstvo bitno obrazovanje – formalno a onda i neformalno?
Nedavno smo imali temu u „150 minuta“ povodom međunarodnog dana obrazovanja.. Obrazovanje nije samo završena škola, već mnogo šire od toga.. Važno je da se školuješ radi sebe, a nikada ne znaš kuda će te put navesti i čime ćeš se baviti. Mnogi bi rekli da diploma ništa ne znači, ali upravo na fakultetu stekneš radne navike i dobru osnovu za dalji napredak.

Radiš sa ljudima različitih profila, od onih manje poznatih do onih koji su sam vrh javne scene. Šta primećuješ kao glavnu razliku ili specifičnost u manje ili više poznatim sagovornicima?
Trudim se da sve sagovornike posmatram jednako, i tako se i pripremam za svaki razgovor. Ne delim ljude na poznate i nepoznate, niti bih mogla da napravim paralelu. Dešava se da osoba, koja je prvi put pred kamerama, bude opuštenija i spontanija u razgovoru, nego neko ko se često pojavljuje u medijima…
Koliko je sloboda govora zaista zastupljena u medijima?
Onoliko koliko si spreman da staneš iza izgovorenih reči. Sloboda govora kroz prizmu novinarstva zahteva neutralnost, objektivnost i baratanje činjenicama, svakako ne podrazumeva senzacionalizam.
Mladi ljudi danas teže prihvataju volonterski rad koji je nekada bio normalna pojava, znaš i po sebi da smo svi na neki način posle teorijskog obrazovanja, praktični deo sticali kroz volontiranski rad. Da li se situacija promenila u odnosu na tvoje početke?
Volontiranje bih uvela kao obavezu svakoj mladoj osobi! 🙂 I to ne mislim samo na posao.. Moje prvo volontiranje bilo je na Univerzijadi, i odatle nosim najlepše uspomene. Na završnoj godini fakulteta krenula sam sa volonitiranjem u medijima, prošla razne medijske kuće, upoznala sjajne ljude, naučila dosta toga, a zahvaljujući volonitranju stekla sam znanja i veštine zbog kojih sam i dobila stalan posao.

Kako je izgledao tvoj prvi nastup pred kamerom?
Bio je petak… U pitanju je bila najava plesnog događaja… Sećam se trenutka kada me je tadašnji voditelj Dejan Pantelić prozvao, i kada je izgovorio moje ime shvatila sam da nema „nazad“ i da svi tada gledaju u mene…Sve u svemu, bila sam zadovoljna, kao i tadašnji urednici.
Koji je bio najveći izazov sa kojim si se srela ispred ili iza kamera u dosadašnjem radu?
Izazova ima u svakom poslu, a ja se trudim da učim od starijih kolega. Imam sreće da imam sjajne kolege, tako da pokušavam od svakog da pokupim ono što je dobro 🙂 Naravno, veoma vodim računa o svakoj izgovorenoj reči pred kamerama, jer sam svesna koliko nepromišljenost i brzopletost može dovesti do nečega čemu se nismo nadali… Kada radiš emisiju koja uživo traje oko 3 sata, svaka tema je izazov jer se trudiš da je što bolje predstaviš publici koja te prati..
Pošto se Ogledalo magazin pretežno bavi temama ličnog razvoja i rada na sebi, uvek postavljamo i pitanja takvog tipa. Da li radiš na sebi i u kom smislu?
Rad na sebi i fizički i mentalno. Što se ovog prvog dela tiče trudim se da redovno idem na treninge, što mi naročito prija nakon čitavog dana u kancelariji ili studiju… Kada se baviš novinarskim poslom, neminovno je da radiš na sebi u svakom pogledu.. Čitanje, gledanje serija, filmova, dokumentaraca, pa čak i „najbanalnije“ listanje na društvenim mrežama može da ti proširi vidike, ukoliko gledaš smislen sadržaj i deliš sa svojim kolegama i prijateljima.. Čovek najbolje uči kada sluša druge, tako da se zaista trudim da upijam šta drugi govore, a naročito starije kolege koje imaju mnogo više (životnog) iskustva od mene….

U kojim televizijskim formatima se najbolje snalaziš? Ukoliko bi ti se ukazala prilika za autorsku emisiju, kojom temom bi se bavila?
Emisija koju trenutno radim je format koji mi zaista odgovara i prija. Od ozbiljnih društvenih tema, životnih priča, kuvanja, muzike… „150 minuta“ mi pruža širinu, i zaista sa velikim zadovoljstvom radim ovu emisiju. Ukoliko pričamo o nekoj budućnosti…. Volim automobile i da vozim, pa bi emisija u kojoj vozim, putujem i jedem bila idealna 🙂 Kada su u pitanju studijske emisije, volim životne priče, 1 na 1, i tako nešto bi sigurno prijalo mom senzibilitetu.
Pre dve godine sam dobila sestrića (Petar), i sigurna sam da bi mi neka dečija emisija prijala. Uvek sam volela snimanja sa decom jer od njih nikad ne znaš šta da očekuješ, i to daje neku posebnu draž!
I za kraj, šta bi Branka rekla 15 godina mlađoj sebi?
Samo napred i nadam se da ću biti ponosna na sebe (kao i sada) i daleke 2039. !